APOSTOLSKO PISMO

DESIDERIO DESIDERAVI

SVETOGA OCA

FRANJE

BISKUPIMA, PREZBITERIMA I ĐAKONIMA,

POSVEĆENIM OSOBAMA I VJERNICIMA LAICIMA

O LITURGIJSKOJ FORMACIJI

BOŽJEGA NARODA

Desiderio desideravi

hoc Pascha manducare vobiscum,

antequam patiar.

Svom sam dušom čeznuo

ovu pashu blagovati s vama

prije svoje muke.

(Lk 22,15)

1. Predraga braćo i sestre!

Ovim pismom želim doprijeti do svih – nakon što sam se pismom već posebno obratio biskupima prigodom objavljivanja motuproprija Traditionis custodes – da bih s vama podijelio nekoliko razmišljanja o liturgiji, o toj temeljnoj dimenziji života Crkve. Tema je vrlo opširna i zaslužuje pozorno razmatranje u svakome svome vidu. Međutim, ovim pismom ne namjeravam to pitanje obraditi iscrpno. Želim jednostavno ponuditi nekoliko poticaja za razmišljanje, da bi se razmatralo o ljepoti i o istini kršćanskoga slavljenja.

Liturgija: »danas« povijesti spasenja

2. Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke (Lk 22,15). Isusove riječi kojima započinje izvješće o Posljednjoj večeri prozor su koji nam pruža iznenađujuću mogućnost naslutiti dubinu ljubavi osoba Presvetoga Trojstva prema nama.

3. Petar i Ivan bili su poslani da pripreme što je potrebno za pashalnu večeru, ali kada se bolje pogleda, cijelo stvaranje, sva povijest – koja se na kraju objavila kao povijest spasenja – veliko je pripremanje te večere. Petar i ostali su za stolom, nesvjesni, a ipak potrebni: svaki dar, da bi bio dar, mora imati nekoga tko je spreman primiti ga. U ovome slučaju nesrazmjer između neizmjernosti dara i malenosti primatelja jest beskonačan i mora nas iznenaditi. Bez obzira na to, po Gospodinovu milosrđu dar je povjeren apostolima, da bio donesen svakomu čovjeku.

4. Na toj večeri nitko nije zaslužio mjesto; svi su bili pozvani, ili bolje rečeno privučeni, Isusovom žarkom željom da s njima blaguje taj Vazam. On zna da je on Vazmeno janje, on zna da je on Vazam. U tome je posvemašnja novost te večere, jedina istinska novost povijesti koja tu večeru čini jedinstvenom, a time i »posljednjom«, neponovljivom. Međutim, njegova beskrajna želja da to zajedništvo ponovno uspostavi s nama, što je bio i ostao njegov prvobitan naum, neće biti zadovoljena sve dok svi ljudi iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda (Otk 5,9) ne budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv: zato će se ta ista večera, do njegova ponovnoga dolaska, uprisutnjivati u slavlju euharistije.

5. Svijet to još ne zna, ali svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Otk19,9). Sve što nam je za nju potrebno jest svadbeno ruho vjere koja dolazi od slušanja njegove riječi (usp. Rim10,17): Crkva ga kroji po mjeri od bijeloga platna opranoga u krvi Jaganjčevoj (usp. Otk 7,14). Svijest o tome da svi još nisu primili poziv na Večeru, odnosno da su ga drugi zaboravili ili zagubili negdje na stranputicama ljudskoga života, ne bi nas smjela ostaviti ni na trenutak na miru. Zato sam rekao: »Sanjam o misijskome opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se nešto čini, vremena, jezik i sve strukture postanu prikladnim kanalom za evangelizaciju današnjega svijeta više negoli za samoočuvanje« (Evangelii gaudium, 27), kako bi svi mogli sjesti za žrtvenu večeru Jaganjčevu i živjeti od njega.

6. Našemu odgovoru na njegov poziv uvelike prethodi njegova čežnja za nama: možda toga nismo ni svjesni, ali svaki put kad idemo na svetu misu, glavni razlog je taj što smo privučeni njegovom čežnjom za nama. Naš mogući odgovor, koji je ujedno i najzahtjevnija askeza, jest da se, kao i uvijek, predamo njegovoj ljubavi, da dopustimo da nas on privuče. Nema dvojbe oko toga da je naše pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom bilo ono što je on želio na Posljednjoj večeri.

7. Sadržaj razlomljenoga kruha jest Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu. Da nije bilo Posljednje večere, to jest obrednoga predokusa njegove smrti, ne bismo mogli shvatiti kako izvršenje njegove osude na smrt može biti čin štovanja, savršen i ugodan Ocu, jedino istinsko bogoštovlje. Nekoliko sati kasnije, apostoli su na Isusovu križu – da su nosili njegov teret – mogli razaznati što znači »predano tijelo« i »prolivena krv«, a spomen na to činimo u svakoj euharistiji. Kada se, uskrsnuo od mrtvih, vraća da bi lomio kruh za učenike iz Emausa i za svoje učenike koji su se na Galilejsko jezero vratili loviti ribe, a ne ljude, ta im gesta otvara oči, liječi njihovu sljepoću izazvanu strahotom križa i osposobljava ih da »vide« Uskrsloga, da vjeruju u uskrsnuće.

8. Da smo kojim slučajem došli u Jeruzalem nakon Pedesetnice i osjetili želju ne samo da dobijemo informacije o Isusu iz Nazareta, već i da se s njim susretnemo, ne bismo imali druge mogućnosti nego otići do njegovih da bismo slušali njegove riječi i vidjeli njegove geste, življe negoli ikad prije. Ne bismo imali druge mogućnosti za istinski susret s njime osim s pomoću zajednice koja slavi. Zato je Crkva Gospodinovu zapovijed: »Ovo činite meni na spomen«, uvijek čuvala kao svoje najdragocjenije blago.

9. Crkva je od samoga početka bila svjesna da se tu nije radilo o uprizorenju, o predstavljanju večere Gospodnje, ma koliko ono sveto bilo. To ne bi imalo nikakva smisla i nitko ne bi mogao ni pomisliti na insceniranje, a poglavito ne pred očima Marije, Gospodinove Majke, toga uzvišenoga časa Učiteljeva života. Prosvijetljena Duhom Svetim, Crkva je od početka shvaćala da ono što je od Isusa bilo vidljivo, što se moglo vidjeti očima i opipati rukama, njegove riječi i djela, konkretnost utjelovljene Riječi, sve je od njega prešlo u slavlje sakramenata. [1]

Liturgija: mjesto susreta s Kristom

10. U tome se krije sva moćna ljepota liturgije. Kad bi uskrsnuće za nas bilo pojam, ideja, misao; kad bi uskrsnuće za nas bilo sjećanje sjećanjâ drugih, ma koliko oni ugledni i mjerodavni bili, kao što su to bili apostoli; kad ne bi i nama bila dana mogućnost istinskoga susreta s njim, bilo bi to jednako proglašenju da je novost utjelovljene Riječi iscrpljena. Utjelovljenje, naprotiv, ne samo da je jedini novi događaj koji povijest poznaje, nego je ono i način koji je Presveto Trojstvo odabralo da nam otvori put zajedništva. Kršćanska vjera ili je susret s njime živim ili je nema.

11. Liturgija nam jamči mogućnost takvoga susreta. Nema nam koristi od nejasnoga sjećanja na Posljednju večeru. Moramo biti prisutni na toj večeri, moramo moći čuti njegov glas, blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv. Mi ga uistinu trebamo. U euharistiji i u svim sakramentima zajamčena nam je mogućnost susreta s Gospodinom Isusom; zajamčeno nam je da možemo biti dohvaćeni snagom njegova Vazma. Spasenjska moć Isusove žrtve, svake njegove riječi, svake njegove geste, pogleda i osjećaja zahvaća nas u slavljenju sakramenata. Ja sam Nikodem i Samarijanka, opsjednut iz Kafarnauma i oduzet čovjek u Petrovoj kući, grešnica kojoj je oprošteno i žena koja je bolovala od krvarenja, Jairova kći i jerihonski slijepac, Zakej i Lazar, razbojnik i Petar kojima je oprošteno. Gospodin Isus koji jednom žrtvovan više ne umire, jednom ubijen zauvijek živi [2] nastavlja nam opraštati, ozdravljati nas, spašavati nas snagom sakramenata. To je konkretan način na koji nas On, po utjelovljenju, ljubi. To je način na koji On taži onu žeđ za nama koju je očitovao na križu (Iv 19,28).

12. Naš prvi susret s njegovim Vazmom događaj je koji obilježava život svih nas koji vjerujemo u Krista: naše krštenje. To nije prianjanje umom uz njegovu misao ili potpisivanje kodeksa ponašanja koji je on nametnuo, nego je to uranjanje u njegovu muku, smrt, uskrsnuće i uzašašće. To nije neka magijska gesta: magija je suprotnost logici sakramenata jer teži imati moć nad Bogom i zbog toga dolazi od napasnika. U savršenoj susljednosti s utjelovljenjem – snagom prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga – dana nam je mogućnost umrijeti i uskrsnuti u Kristu.

13. Način na koji se to događa zbilja je potresan. Molitva blagoslova krsne vode [3] pokazuje nam da je Bog stvorio vodu upravo radi krštenja. To znači da je Bog, stvarajući vodu, imao pred očima krštenje svakoga od nas i ta ga je misao pratila u njegovu djelovanju tijekom povijesti spasenja svaki put kad je, prema točno određenomu naumu, odlučio koristiti se vodom. Kao da je, nakon što ju je stvorio, vodu htio privesti savršenstvu da bi na kraju postala vodom krštenja. I tako ju je htio ispuniti gibanjem svoga Duha koji je lebdio nad njom (usp. Post 1,2), da bi ona već na početku zadobila moć posvećenja. Upotrijebio ju je da bi obnovio čovječanstvo u potopu (usp. Post 6,1-9,29); zagospodario je njome, razdijelivši je, kako bi otvorio put oslobođenja kroz Crveno more (usp. Izl 14); posvetio ju je na Jordanu, uronivši u nju tijelo Riječi prožete Duhom (usp. Mt3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22). Pomiješao ju je, napokon, s krvlju svoga Sina; dar Duha neraskidivo povezan s darom života i smrti Jaganjca žrtvovanoga za nas i iz svoga probodena boka izlio ju je na nas (Iv 19,34). U tu smo vodu uronjeni da bismo njezinom snagom mogli biti pritjelovljeni Kristovu tijelu i s njime uskrsnuti na besmrtni život (usp. Rim 6,1-11).

Crkva: sakrament Kristova tijela

14. Kao što nas je podsjetio Drugi vatikanski koncil (usp. Sacrosanctum concilium, 5), pozivajući se na Sveto pismo, crkvene oce i liturgiju, stupove prave predaje, iz boka Krista koji je usnuo na križu, potekao je taj divni sakrament cijele Crkve [4]. Iznenađuje paralela između prvoga i novoga Adama: kao što je od rebra prvoga Adama, nakon što je na njega spustio dubok san, Bog stvorio Evu, tako se iz boka novog Adama, koji je usnuo smrtni san, rađa nova Eva, Crkva. Divljenjem nas ispunjavaju riječi koje možemo zamisliti kako teku s Adamovih usana dok promatra Crkvu: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!« (Post2,23). Budući da smo povjerovali Riječi i uronili u vodu krštenja, postali smo kost njegovih kostiju i tijelo njegova tijela.

15. Bez toga pritjelovljenja ne postoji nikakva mogućnost živjeti puninu bogoštovlja. Naime, postoji samo jedan bogoštovni čin savršen i ugodan Ocu, a to je poslušnost Sina, koje je mjera njegova smrt na križu. Jedina mogućnost sudjelovanja u njegovoj žrtvi jest ta da postanemo sinovi u Sinu. To je dar koji smo primili. Subjekt koji djeluje u liturgiji jest uvijek i jedino Krist – Crkva, mističko tijelo Kristovo.

Teološki smisao liturgije

16. Koncilu – i liturgijskomu pokretu koji mu je prethodio – dugujemo ponovno otkriće teološkoga razumijevanja liturgije i njezine važnosti u životu Crkve. Kao što su opća načela, iznesena u konstituciji Sacrosanctum concilium, bila temeljna za obnoviteljski zahvat, i nadalje imaju istu važnost za promicanje toga punoga, svjesnoga, djelatnoga i plodonosnoga slavljenja (usp. Sacrosanctum concilium, br. 11 i 14), »prvo, i to nužno vrelo iz kojega vjernici trebaju crpsti pravi kršćanski duh« (Sacrosanctum concilium, 14). Ovim pismom jednostavno želim pozvati cijelu Crkvu da ponovno otkrije, čuva i živi istinu i snagu kršćanskoga slavlja. Želim da ljepota kršćanskoga slavlja i njegove neophodne posljedice u životu Crkve ne budu nagrđene površnim i ograničavajućim shvaćanjem njihove vrijednosti ili, još gore, njihovom instrumentalizacijom u službi kakve ideološke vizije, kakva god ona bila. Isusova svećenička molitva na Posljednjoj večeri da svi budu jedno (Iv 17,21) prosuđuje sve naše podjele glede razlomljenoga Kruha, sakramenta milosrđa, znaka jedinstva, sveze ljubavi. [5]

Liturgija: lijek protiv otrova duhovne svjetovnosti

17. Više sam puta upozorio na opasnu kušnju za život Crkve – na »duhovnu svjetovnost«. O tome sam opširno govorio u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (br. 93-97), prepoznavši u gnosticizmu i u neopelagijanizmu dva međusobno povezana načina koji jačaju tu duhovnu svjetovnost.

Prvi kršćansku vjeru svodi na subjektivizam koji pojedinca zatvara »u skučen okvir vlastitoga razuma i svojih osjećaja« (Evangelii gaudium, 94).

Drugi dokida vrijednost milosti i oslanja se samo na vlastite snage, što vodi u »narcisoidni i autoritarni elitizam, gdje se – umjesto da im se naviješta evanđelje – druge analizira i klasificira, i – umjesto da se olakšava pristup milosti – snage se iscrpljuju na nadzor i provjeru« (Evangelii gaudium, 94).

Ti iskrivljeni oblici kršćanstva mogu imati razorne posljedice na život Crkve.

18. Iz onoga na što sam prije podsjetio, razvidno je da je liturgija, po samoj svojoj naravi, najdjelotvorniji lijek protiv tih otrova. Govorim, naravno, o liturgiji u njezinu teološkom smislu, a nipošto, kao što je već Pio XII. ustvrdio, o liturgiji kao ukrasnoj ceremoniji ili pukom zbiru zakona i propisa kojima se uređuje bogoštovlje. [6]

19. Ako nas gnosticizam truje otrovom subjektivizma, liturgijsko nas slavlje oslobađa iz tamnice stanovite autoreferencijalnosti, hranjene vlastitim razumom ili vlastitim osjećanjem. Slaviteljski čin ne pripada pojedincu, nego Kristu Crkvi, sveukupnosti vjernikâ ujedinjenih u Kristu. Liturgija ne govori »ja« nego »mi«, a svako ograničavanje širine toga »mi« uvijek je od zloga duha. Liturgija nas ne ostavlja same u traženju navodne individualne spoznaje Božjega otajstva, nego nas, kao sabran skup, uzima za ruku, da bi nas uvela u otajstvo koje nam Riječ i otajstveni znakovi otkrivaju. To, u skladu s Božjim djelovanjem, čini slijedeći put utjelovljenja, s pomoću simboličkoga govora tijela, koji se proteže na stvari, prostor i vrijeme.

20. Ako nas neopelagijanizam truje umišljajem o spasenju zasluženom našim vlastitim silama, liturgijsko nas slavlje čisti, navješćujući nezasluženost dara spasenja prihvaćenoga u vjeri. Udioništvo u euharistijskoj žrtvi nije naše postignuće, kao nešto čime bismo se mogli hvaliti pred Bogom te našom braćom i sestrama. Početak svakoga slavlja podsjeća me tko sam, tražeći od mene da ispovjedim svoj grijeh i pozivajući me da uputim prošnju Djevici Mariji, anđelima, svecima i svoj braći i sestrama, da se mole za mene Gospodinu. Mi sigurno nismo dostojni ući u njegovu kuću; potrebna nam je samo jedna njegova riječ da bismo bili spašeni (usp. Mt8,8). Nemamo se čime drugim dičiti doli križem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 6,14). Liturgija nema nikakve veze s asketskim moralizmom. Ona je dar Gospodinova Vazma koji, ako ga poslušno prihvatimo, naš život čini novim. U dvoranu Posljednje večere ne može se ući drukčije nego isključivo snagom privlačnosti njegove želje da s nama blaguje pashu: Desiderio desideravi hoc Pascha manducare vobiscum, antequam patiar. – Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke (Lk22,15).

Svakoga dana iznova otkrivati ljepotu istine kršćanskoga slavlja

21. Moramo, međutim, biti oprezni: da bi protuotrov liturgije bio djelotvoran, pozvani smo svakoga dana iznova otkrivati ljepotu istine kršćanskoga slavlja. Još jedanput upućujem na njenu teološku važnost, kako je to lijepo opisano u br. 7 konstitucije Sacrosanctum concilium: liturgija je Kristovo svećeništvo nama objavljeno i darovano u njegovu Vazmu, uprisutnjenome i djelatnome s pomoću opipljivih znakova (vode, ulja, kruha, vina, kretnja, riječi), kako bi Duh, uranjajući nas u vazmeno otajstvo, preobrazio cijeli naš život, sve nas više suobličujući Kristu.

22. Neprestano ponovno otkrivanje ljepote liturgije nije traženje obrednoga estetizma koji se zadovoljava samo njegovanjem izvanjske formalnosti obreda ili se dovršuje u skrupuloznome poštivanju rubrika. Naravno, tom se tvrdnjom ni na koji način ne želi odobriti suprotan stav koji brka jednostavnost s nemarnom banalnošću, usmjerenost na bitno s neukom površnošću, konkretnost obrednoga čina s pretjeranim praktičnim funkcionalizmom.

23. Da budemo jasni: valja pomno paziti na svaki vid slavlja (prostor, vrijeme, geste, riječi, predmeti, odjeća, pjesma, glazba…) i svaka se rubrika mora poštovati. Ta bi pomnja bila dovoljna za sprječavanje da se zajednici vjernika uskrati ono što joj se duguje, a to je vazmeno otajstvo slavljeno prema obrednomu obliku koji je utvrdila Crkva. Ali sve i kad bi kakvoća i norma slaviteljskoga čina bili zajamčeni, to ne bi bilo dovoljno da naše sudjelovanje bude potpuno.

Udivljenost vazmenim otajstvom: bitan dio liturgijskoga čina

24. Kad bi izostala udivljenost vazmenim otajstvom koje je prisutno u konkretnosti sakramentalnih znakova, doista bismo se mogli naći u opasnosti da ostanemo nepropusni za valove milosti kojima je preplavljeno svako slavlje. Nisu dovoljna nastojanja u prilog poboljšanja kakvoće slavlja, ma koliko hvalevrijedna bila, kao ni priziv na unutarnjost. I potonjoj prijeti opasnost da bude svedena na praznu subjektivnost, ako ne prihvati objavu kršćanskoga otajstva. Susret s Bogom nije plod individualnoga unutarnjega traganja za njim, nego je darovan događaj. Boga možemo susresti zbog novosti utjelovljenja, u kojemu se na Posljednjoj večeri ide tako daleko da želi da ga blagujemo. Kako nas može snaći nesreća da se istrgnemo iz čari ljepote toga dara?

25. Kada govorim o zadivljenosti vazmenim otajstvom, ne mislim nipošto na ono, što mi se katkad čini, da se želi izraziti nejasnim izrazom »osjećaj misterijskoga«. Među navodnim glavnim prigovorima na račun liturgijske reforme jest i ona da se – tako se kaže – iz slavlja izbacio taj osjećaj. Zadivljenost o kojoj govorim nije vrsta zbunjenosti pred nekom nejasnom stvarnošću ili pred zagonetnim obredom, nego, naprotiv, zadivljenost time da nam je Božji plan spasenja objavljen u Isusovu Vazmu (usp.Ef 1,3-14), u čijim plodovima nastavljamo uživati u slavljenju »otajstava«, to jest sakramenata. Ostaje, međutim, istinito da punina objave svojim obiljem nadilazi našu ljudsku konačnost i naći će svoje ispunjenje na kraju vremena, kada Gospodin ponovno dođe. Ako je ta zadivljenost istinska, tada nema nikakve opasnosti da se drugost i drukčijost Božje prisutnosti ne bi uočila, usprkos blizini koju u sebi nosi utjelovljenje. Ako je liturgijska reforma uklonila taj neodređen »osjećaj misterijskoga«, to bi bilo više za pohvalu negoli za pokudu. Ljepota, kao i istina, uvijek pobuđuje divljenje, a kad se one odnose na Božje otajstvo, vode u klanjanje.

26. Divljenje je bitan dio liturgijskoga čina, jer je to stav onih koji znaju da pred sobom imaju osobitost simboličkih gesta. To je divljenje čovjeka koji doživljava snagu simbola, koja se ne sastoji u upućivanju na kakav apstraktan pojam, nego u tome da u svojoj konkretnosti sadrži i izražava ono što znači.

Neophodnost ozbiljnoga i životnoga liturgijskog odgoja

27. Temeljno je pitanje, dakle, sljedeće: Kako iznova steći sposobnost da se liturgijski čin živi u punini? To je cilj koncilske reforme. Taj je izazov iznimno zahtjevan jer je suvremeni čovjek – ne u svim kulturama jednako – izgubio sposobnost ući, upustiti se u simboličko djelovanje, što je bitno obilježje liturgijskoga čina.

28. Postmodernitet – u kojemu se čovjek osjeća još izgubljenijim, bez ikakvih uporišnih točaka, lišen vrjednota, jer je zauzet stav ravnodušnosti, siroče u svemu, u razmrvljenosti u kojoj se obzor smisla čini nemogućim – još je opterećen teškim nasljeđem koje nam je ostavilo prethodno razdoblje, a koje se sastoji od individualizma i subjektivizma (koji još jedanput dozivaju u sjećanje pelagijanizam i gnosticizam) kao i od apstraktnoga spiritualizma, protivnoga samoj naravi čovjeka, koji je utjelovljeni duh, te je stoga u sebi sposoban za simboličko djelovanje i razumijevanje.

29. Crkva okupljena na Koncilu željela se suočiti upravo sa stvarnošću moderniteta, ponovno potvrđujući svijest da je ona sakrament Krista, Svjetlo naroda (Lumen gentium), vjerničkim duhom slušajući Božju riječ (Dei Verbum) i prepoznajući da su radosti i nade (Gaudium et spes) današnjih ljudi njezine radosti i nade. Velike koncilske konstitucije ne može se odvajati i nije slučajno što je to jedinstveno veliko promišljanje ekumenskoga koncila – toga najvišega izražaja sinodalnosti Crkve, bogatstva kojega sam, sa svima vama, ja pozvan biti čuvarom – započelo s liturgijom (Sacrosanctum concilium).

30. Zaključujući drugo zasjedanje Koncila (4. prosinca 1963.), sveti Pavao VI. rekao je sljedeće:

»Uostalom, ova gorljiva i složena rasprava nipošto ne oskudijeva bogatim plodovima. Tema koja je obrađivana prije drugih i koja u stanovitome smislu u Crkvi ima prednost, kako zbog svoje naravi tako i zbog dostojanstva – misleći na svetu liturgiju – uspješno je privedena kraju i mi ju danas svečanim obredom proglašavamo. Zbog toga osjećamo iskrenu radost. Naime, u toj činjenici vidimo da je poštivan ispravan poredak vrijednostî i dužnostî. Time smo priznali da Bogu pripada počasno mjesto; da je nama prva dužnost uzdizati molitve Bogu; da je sveta liturgija prvo vrelo one božanske razmjene u kojoj nam se priopćuje Božji život; ona je prva škola našega duhovnog života, prvi dar koji trebamo darovati kršćanskomu narodu, s nama ujedinjenu u vjeri i u revnoj molitvi te, konačno, prvi poziv čovječanstvu da razriješi spone svoga nijemog jezika u svetim i iskrenim molitvama i osjeti onu neizrecivu preporađajuću snagu duha koja je duboko utkana u pjevanju – zajedno s nama – hvala Bogu i u nadi ljudi, po Isusu Kristu u Duhu Svetome.« [7]

31. Ne mogu se u ovome pismu zadržati na bogatstvu pojedinih izraza, koje prepuštam vašemu razmatranju. Ako je liturgija »vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga« (Sacrosanctum concilium, br. 10), onda dobro shvatimo što je u liturgijskome pitanju uistinu u igri. Bilo bi banalno u napetostima, nažalost prisutnima glede slavljenja, čitati puko razilaženje različitih osjetljivosti u odnosu prema kakvoj obrednoj formi. Problematika je poglavito ekleziološka. Ne vidim kako se može tvrditi da se priznaje valjanost Koncila – iako me pomalo čudi da se katolik uopće usudi odricati mu valjanost – a istodobno ne prihvaćati liturgijsku reformu proizašlu iz konstitucije Sacrosanctum concilium, koja izražava liturgijsku zbilju, duboko povezanu s viđenjem Crkve predivno opisane u konstituciji Lumen gentium. Zato, kao što sam objasnio u svome pismu svim biskupima, smatrao sam svojom dužnošću potvrditi da su »liturgijske knjige koje su proglasili sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s odlukama Drugoga vatikanskoga koncila, jedincati izražaj lex orandi rimskoga obreda« (motuproprij Traditionis custodes, čl. 1).

Neprihvaćanje liturgijske reforme, kao i njezino površno shvaćanje, odvraća nas od obveze pronalaženja odgovora na pitanje koje još jedanput ponavljam: Kako rasti u sposobnosti da u punini živimo liturgijsko slavlje? Kako da se nastavimo diviti onomu što se u slavlju događa pred našim očima? Potreban nam je ozbiljan i životan liturgijski odgoj.

32. Vratimo se ponovno u dvoranu Posljednje večere u Jeruzalemu: na Pedesetnicu ujutro rađa se Crkva, početna stanica novoga čovječanstva. Samo zajednica muškaraca i ženâ – pomirenih, jer im je oprošteno, živih, jer je On živ, istinitih, jer u njima prebiva Duh istine – može otvoriti skučeni prostor duhovnoga individualizma.

33. Zajednica Pedesetnice je ta koja je sposobna lomiti kruh u sigurnosti da je Gospodin živ, da je uskrsnuo od mrtvih, prisutan svojom riječju, svojim gestama, prinosom svoga tijela i krvi. Od toga časa slavlje postaje povlašteno, ali ne i jedino mjesto susreta s njim. Mi znamo da samo zahvaljujući tomu susretu čovjek postaje čovjekom u potpunosti. Samo Crkva Pedesetnice može pojmiti čovjeka kao osobu, otvorenu punomu odnosu s Bogom, sa stvorenim svijetom te s braćom i sestrama.

34. Tu se postavlja odlučujuće pitanje liturgijske formacije. Guardini kaže: »Time je ocrtan i prvi praktičan zadatak: nošeni tom unutarnjom preobrazbom našega vremena, moramo iznova naučiti kako se kao potpuna ljudska bića prema nečemu vjernički odnositi.« [8] To je ono što liturgija omogućuje; to je ono za što se trebamo odgajati. Isti Guardini ne oklijeva ustvrditi da bez liturgijske formacije »reforme obreda i teksta nisu od velike pomoći«. [9] Ne kanim ovdje iscrpno obrađivati prebogatu temu liturgijske formacije, nego želim samo ponuditi nekoliko točaka za razmišljanje. Mislim da možemo razlikovati dva vida: odgajanje za liturgiju i odgajanje liturgijom. Prvi je vidik u službi drugoga, koji je bitan.

35. Prijeko je potrebno iznaći putove za formaciju kao studiranje liturgije: glede toga puno je učinjeno, počevši od liturgijskoga pokreta, s dragocjenim doprinosima mnogih znanstvenika i akademskih ustanova. Pa ipak, te je spoznaje potrebno širiti izvan akademskoga ozračja, na svima blizak način, da bi svaki vjernik mogao rasti u poznavanju teološkoga smisla liturgije – to je ključno pitanje i na njemu se temelji svako shvaćanje liturgije i sva liturgijska praksa – kao i u razvoju kršćanskoga slavlja, stječući sposobnost razumijevanja euholoških, molitvenih tekstova, obrednih dinamizama i njihove antropološke vrijednosti.

36. Mislim na naša redovita okupljanja na euharistijskome slavlju na dan Gospodnji, nedjelju za nedjeljom, Uskrs za Uskrsom, u posebnim trenutcima života svakoga pojedinca i zajednice, u različitim životnim dobima. Zaređeni službenici nose pastoralno djelovanje od primarne važnosti, kada krštene vjernike uzimaju za ruku da bi ih uveli u ponovno iskustvo Vazma. Trajno imajmo na umu da je subjekt slavlja Crkva, tijelo Kristovo, a ne samo svećenik. Znanje stečeno učenjem samo je prvi korak da bi se moglo ući u slavljeno otajstvo. Očito je da služitelji koji predsjedaju vjerničkom zajednicom – da bi mogli voditi braću i sestre – moraju poznavati put, bilo zbog toga što su ga proučavali na karti teološke znanosti bilo zbog toga što su njime prolazili u praksi iskustvom žive vjere, jačane molitvom, zasigurno ne samo kao obvezu koju treba ispuniti. Na dan svećeničkoga ređenja svaki svećenik čuje biskupa koji mu govori: »Budi svjestan onoga što ćeš činiti, provodi u djelo ono što ćeš obavljati i život svoj suobličuj otajstvu križa Gospodnjega.«[10]

37. I u ustroju studija liturgije u bogoslovijama mora se uzeti u obzir izvanrednu sposobnost koju slavlje ima već samo u sebi: ponuditi iznutra povezano viđenje teološkoga znanja. Svaka teološka disciplina, svaka u skladu sa svojim gledištem, mora pokazati vlastitu duboku povezanost s liturgijom, snagom koje se otkriva i ostvaruje jedinstvo svećeničke formacije (usp. Sacrosanctum concilium, 16). Liturgijsko-mudrosni pristup teološke izobrazbe u bogoslovijama zacijelo bi imao pozitivne učinke i u pastoralnome radu. Ne postoji nijedan vidik crkvenoga života koji svoj vrhunac i izvor ne bi imao u liturgiji. Sveobuhvatan, unutarnje povezan i cjelovit pastoralni rad, više nego je rezultat razrađenih programa, posljedica je stavljanja nedjeljnoga euharistijskog slavlja, toga temelja zajedništva, u središte života zajednice. Teološko shvaćanje liturgije nipošto ne dopušta da se te riječi shvate kao da se sve svede na bogoštovan obredan vid. Slavlje koje ne evangelizira nije istinsko, kao što nije istinski navještaj koji ne vodi u susret s uskrslim Gospodinom u slavlju. Bez svjedočanstva ljubavi, i jedno i drugo je kao mjed što ječi ili cimbal što zveči (usp. 1 Kor 13,1).

38. Za služitelje, kao i za sve krštene, liturgijska formacija u tome svojem prvom značenju, nije nešto što se može smatrati jedanput zauvijek stečenim. Budući da dar slavljenoga otajstva nadilazi našu sposobnost spoznaje, ta obveza svakako mora pratiti trajnu formaciju svakoga pojedinca, s poniznošću malenih, što je stav koji otvara divljenju.

39. Zadnja primjedba tiče se bogoslovija: uz studijski program, one također moraju ponuditi mogućnost doživljavanja slavlja koje nije samo uzorno s obrednoga gledišta, nego i autentično i živo, koje omogućuje živjeti ono istinsko zajedništvo s Bogom, isto ono prema kojemu mora težiti i teološko znanje. Jedino djelovanje Duha može usavršiti našu spoznaju Božjega otajstva, a to nije nešto što se umom shvaća, nego odnos koji dotiče život. Takvo je iskustvo temeljno kako bi bogoslovi, nakon što postanu zaređeni službenici, mogli pratiti zajednice na istome putu spoznaje Božjega otajstva, koje je otajstvo ljubavi.

40. Ova zadnja misao vodi nas u razmatranje drugoga značenja koje možemo pridati izrazu liturgijska formacija. Upućujem na oblikovanost, formiranost svakoga pojedinca, već prema njegovu pozivu, sudioništvom u liturgijskome slavlju. I znanje stečeno studijem, o kojemu sam upravo govorio, kako ne bi postalo racionalizam, mora također biti u službi ostvarenja formacijskoga djelovanja liturgije u svakoj osobi koja vjeruje u Krista.

41. Iz svega onoga što smo rekli o naravi liturgije, jasno je da se poznavanje Kristova otajstva, što je od presudne važnosti za naš život, ne sastoji u usvajanju neke ideje umom, nego u stvarnome egzistencijalnom uključivanju svojom osobom. U tome smislu u liturgiji se ne radi o spoznaji i njezina svrha nije poglavito pedagoška (iako ima veliku odgojnu vrijednost: usp. Sacrosanctum concilium, 33), nego je ona zahvaljivanje, uzdizanje hvale za onaj Vazam Sina čija snaga spasenja zahvaća naš život. Slavlje se tiče stvarnosti naše poučljivosti djelovanju Duha koji djeluje u slavlju sve dok se Krist ne oblikuje u nama (usp. Gal 4,19). Punina našega oblikovanja, formacije jest suobličenost Kristu. Ponavljam: ne radi se o nekome mentalnom, apstraktnom procesu, radi se o tome da postajemo On. To je svrha radi koje je darovan Duh, čije će djelovanje uvijek i isključivo oblikovati nas u tijelo Kristovo. Tako je s euharistijskim kruhom, tako je sa svakim krštenikom koji je pozvan sve više postajati ono što je na krštenju primio na dar, naime biti ud Kristova tijela. Lav Veliki piše: »Naše udioništvo u tijelu i krvi Kristovoj nema drugoga cilja osim da postajemo ono što jedemo.« [11]

42. To egzistencijalno uključivanje događa se – u kontinuitetu i u skladu s metodom utjelovljenja – sakramentalnim putem. Liturgija se sastoji od stvari koje su upravo suprotne duhovnim apstrakcijama: kruh, vino, ulje, voda, miris, vatra, pepeo, kamen, tkanina, boje, tijelo, riječi, zvukovi, šutnje, geste, prostor, gibanje, djelovanje, red, vrijeme, svjetlo. Sav je stvoreni svijet očitovanje Božje ljubavi. Budući da se ta ljubav u svoj svojoj punini objavila u Isusovu križu, sav je stvoreni svijet time privučen. Sve stvoreno obuhvaćeno je da bi bilo u službi susreta s Riječju koja je postala tijelom; koja je bila raspeta, umrla, uskrsnula od mrtvih i uzašla k Ocu. Tako se kliče u molitvi nad vodom za krsni studenac, ali i u molitvi nad uljem svete krizme, te u riječima prinošenja kruha i vina, plodova zemlje i ljudskoga rada.

43. Liturgija daje slavu Bogu, ali ne zbog toga što mi možemo nešto pridodati ljepoti nedostupnoga svjetla u kojemu On prebiva (usp. 1 Tim 6,16) ili savršenstvu anđeoske pjesme koja vječno odzvanja u nebeskim dvorovima. Liturgija daje slavu Bogu jer nam ovdje na zemlji omogućuje da vidimo Boga u slavljenju otajstava i da, dok ga tako gledamo, budemo oživljeni njegovim Vazmom. Mi koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, a po milosti oživljeni zajedno s Kristom (usp. Ef2,5), mi smo slava Božja. Irenej, doctor unitatis, na to nas podsjeća: »Božja je slava živ čovjek, a život čovjekov je gledanje Boga. Ako već Božja objava stvaranjem daje život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više očitovanje Očevo po Riječi daje život onima koji Boga gledaju.«[12]

44. Guardini piše: »Tu se ocrtava prva zadaća rada na liturgijskoj formaciji: čovjek mora ponovno postati sposoban za simbole.«[13] Na tome moraju predano raditi svi, zaređeni službenici i vjernici laici. Taj zadatak nije lak, jer je suvremeni čovjek postao nepismen, više ne zna čitati simbole, gotovo da i ne sluti da uopće postoje. To se događa i sa simbolom našega tijela. Ono je simbol zbog toga što je unutarnje prisno sjedinjenje duše i tijela, vidljivost duhovne duše u tjelesnome redu, i u tome se sastoji čovjekova jedincatost, posebnost osobe, nesvodive ni na koji drugi oblik živoga bića. Naša otvorenost transcendentnomu, Bogu, za nas je konstitutivna. To ne prepoznati neizbježno vodi ne samo prema nepoznavanju Boga, nego i prema nepoznavanju sebe samih. Dovoljno je pogledati samo na koji se paradoksalan način postupa s tijelom: čas ga se gotovo opsesivno njeguje na krilima mita o vječnoj mladosti, a čas ga se svodi na materijalnost kojoj se niječe svako dostojanstvo. Činjenica jest da se tijelu ne može dati vrijednost polazeći samo od tijela. Svaki simbol je u isti mah moćan i krhak: ako ga se ne poštuje, ako se njime ne postupa kako zaslužuje, lomi se, gubi snagu, postaje beznačajan.

Nemamo više pogled svetoga Franje koji je promatrao Sunce – koje je nazvao bratom, jer ga je takvim doživljavao – vidio ga je bellu e radiante cum grande splendore (lijepo i sjajeće velikim sjajem), te je, prepun divljenja, pjevao: de te Altissimu, porta significatione (tebe Svevišnji, ono označuje)[14]. Zbog toga što smo izgubili sposobnost shvaćanja simboličke vrijednosti tijela i svakoga stvorenja, simbolički jezik liturgije gotovo je nedostupan suvremenomu čovjeku. Međutim, nema govora o odricanju od takvoga jezika. Nije ga se moguće odreći zbog toga što je to način koji je Presveto Trojstvo odabralo da bi došlo do nas u tijelu Riječi. Radi se ponajprije o ponovnome vraćanju sposobnosti korištenja i razumijevanja liturgijskih simbola. Ne smijemo očajavati jer, kao što sam upravo rekao, ta je dimenzija u čovjeku konstitutivna i, usprkos zlima materijalizma i spiritualizma – oba su nijekanje jedinstva tijela i duše – uvijek je spremna, kao i svaka istina, ponovno se pojaviti.

45. Pitanje koje, dakle, želim postaviti glasi: Kako možemo ponovno postati sposobni za simbole? Kako ih ponovno znati tumačiti da bismo ih mogli živjeti? Dobro znamo da je slavlje sakramenata, po Božjoj milosti, samo po sebi djelotvorno (ex opere operato), ali to ne jamči potpunu uključenost osoba bez odgovarajućega načina zauzimanja stava prema jeziku slavlja. Čitanje simbola nije stvar umne spoznaje, stjecanja pojmova, već je životno iskustvo.

46. Moramo, prije svega, ponovno steći povjerenje prema stvorenomu svijetu. Pod tim mislim da stvari – od kojih su sakramenti »načinjeni« – dolaze od Boga, usmjerene su prema njemu i on ih je preuzeo na poseban način utjelovljenjem, da bi postale sredstvima spasenja, nositeljicama Duha, kanali milosti. Tu se vidi koliko je to udaljeno i od materijalističkoga i od spiritualističkoga gledanja. Ako su stvorene stvari neizostavan dio sakramentalnoga čina koji ostvaruje naše spasenje, moramo se za njih oraspoložiti novim pogledom koji nije površan, nego pun poštivanja i zahvalnosti. One od početka sadrže klicu posvetne milosti sakramenata.

47. Nastavljajući razmišljati o načinu na koji nas liturgija oblikuje, drugo ključno pitanje je odgoj i obrazovanje koji su potrebni da bismo stekli unutarnji stav koji nam omogućuje pravilno koristiti i razumjeti liturgijske simbole. Izražavam to na jednostavan način. Mislim na roditelje, a još više na bake i djedove, ali i na naše župnike i katehete. Mnogi su od nas upravo od njih naučili snagu liturgijskih gesta kao što su, primjerice: znamenovanje znakom križa, klečanje, izričaji naše vjere. Možda se toga živo ne sjećamo, ali lako možemo zamisliti gestu veće ruke koja uzima malu ruku djeteta i polako je prati dok prvi put na sebi čini znamen našeg spasenja. Pokret je praćen riječima koje se također izgovaraju polagano, kao da žele zavladati svakim trenutkom te geste, obuhvatiti cijelo tijelo: »U ime Oca… i Sina… i Duha Svetoga… Amen.« Zatim pušta djetetovu ruku i promatra dijete u spremnosti da mu se pritekne u pomoć, dok ono samo ponavlja tu gestu koja mu je upravo predana, poput odjeće koja će rasti zajedno s njime, odijevajući ga na način koji je znan samo Duhu Svetomu. Od toga časa nadalje ta nam gesta, njezina simbolička snaga, pripada, ili bolje reći mi pripadamo toj gesti, ona nam daje oblik, njome smo oblikovani. Pritom nema koristi od puno govorenja; nije neophodno razumjeti sve u vezi s tom gestom. Potrebno je biti malen, kako u predavanju tako i u primanju. Ostalo je djelo Duha. Tako smo uvedeni u simbolički govor. Ne možemo dopustiti da nam to bogatstvo bude ukradeno. S odrastanjem ćemo imati više sredstava za shvaćanje, ali uvijek pod uvjetom da ostanemo maleni.

Ars celebrandi

48. Jedan od načina njegovanja i produbljivanja živoga razumijevanja liturgijskih simbola svakako jest njegovanje umjetnosti slavljenja (ars celebrandi). Taj se izraz također može tumačiti na različite načine. Njegov smisao postaje jasnijim ako se ima pred očima teološko značenje liturgije opisano u br. 7 konstitucije Sacrosanctum concilium na koje smo više puta podsjetili. Ars celebrandi ne može se svesti na puko pridržavanje napomena iz rubrika, niti se može smatrati maštovitom – katkad divljom – kreativnošću bez pravila. Obred je sâm po sebi pravilo, norma, a norma nikada nije samoj sebi svrha, nego je uvijek u službi više stvarnosti koju želi očuvati.

49. Kao i svaka druga umjetnost, i liturgija zahtijeva razne spoznaje.

Prije svega ona zahtijeva razumijevanje dinamizma koji određuje liturgiju. Slaviteljski čin ozračje je u kojemu se, posredstvom spomen-čina, uprisutnjuje vazmeno otajstvo, da bi ga vjernici svojim sudjelovanjem mogli iskusiti u svome životu. Bez toga razumijevanja lako je pasti u (manje ili više istančan) eksteriorizam i u (više ili manje krut) rubricizam.

Nadalje, treba znati da Duh Sveti djeluje u svakome slavlju. Umjetnost slavljenja mora biti u skladu s djelovanjem Duha. Jedino će tako biti oslobođena subjektivizama koji su plod prevlasti individualnih osjetljivosti, kao i kulturalizama koji su nekritičko preuzimanje kulturalnih elemenata koji nemaju nikakve veze s ispravnim procesom inkulturacije.

Potrebno je, na kraju, poznavati dinamiku simboličkoga jezika, njegove posebnosti i njegovu djelotvornost.

50. Iz ovih kratkih napomena jasno je da se umjetnost slavljenja ne može improvizirati. Kao i svaka umjetnost, ona zahtijeva dosljednu primjenu. Zanatliji je dovoljna tehnika, no umjetniku je, osim stručnih znanja, potrebno i nadahnuće, što je pozitivan oblik posjedovanja. Istinski umjetnik ne posjeduje umjetnost, nego je njome »opsjednut«, od nje je posjedovan. Umijeće slavljenja se ne svladava pohađanjem tečaja o govorenju u javnosti (public speaking) ili o tehnikama uvjerljivoga komuniciranja (ne sudim o nakanama nego vidim učinke). Svaki alat može biti koristan, ali uvijek mora biti u službi naravi liturgije i u službi djelovanja Duha Svetoga. Potrebna je marljiva posvećenost slavlju, puštajući samomu slavlju da nam prenese svoju umjetnost. Guardini piše: »Moramo shvatiti koliko smo još uvijek duboko ukorijenjeni u individualizam i u subjektivizam; koliko smo postali nenaviknuti na zov istinskih veličina i kako su skromne mjere našega vjerskog života. Mora se ponovno probuditi smisao za velik stil molitve, želja da se i u molitvu uključi naš život. Ali put koji vodi do tih ciljeva je stega, odricanje od sladunjave sentimentalnosti; ozbiljan rad, vršen u poslušnosti Crkvi, u odnosu prema našemu postojanju i prema našem vjerničkom ponašanju.«[15] Tako se uči umjetnost slavljenja.

51. Kad govorimo o ovoj temi, skloni smo misliti da se radi samo o zaređenim službenicima koji obnašaju liturgijsku predsjedateljsku službu. No, zapravo je to stav koji su svi kršteni pozvani živjeti. Mislim na sve geste i riječi koje pripadaju vjerničkoj zajednici: okupljanje, hodanje u procesiji, sjedenje, stajanje, klečanje, pjevanje, šutnja, klicanje, gledanje, slušanje. Puno je načina na koje zajednica vjernika, poput jednoga čovjeka (Neh 8,1), sudjeluje u slavlju. Kad svi zajedno čine istu gestu, kad svi govore jednim glasom, na pojedince se tada prenosi snaga cijele vjerničke zajednice. To je jednodušnost koja ne samo da ne umrtvljuje, nego, naprotiv, odgaja pojedine vjernike za otkrivanje autentične jedincatosti vlastite osobnosti, i to ne u individualističkim stavovima, nego u svijesti da su jedno tijelo. Ne radi se o obvezi pridržavanja priručnika liturgijskoga lijepog ponašanja, nego se više radi o disciplini – u smislu u kojemu je shvaća Guardini – o stezi koja nas, ako ju se autentično obdržava, oblikuje. Geste i riječi uvode red u naš unutarnji svijet, omogućujući nam živjeti određene osjećaje, stavove i ponašanja. One nisu izraz ideala koji bi nas nadahnjivao, nego su radnja koja uključuje tijelo u cjelini, to jest u njegovoj objedinjenosti duše i tijela.

52. Među obrednim radnjama koje pripadaju cijeloj zajednici vjernikâ, šutnja zauzima mjesto od iznimne važnosti. Više je puta izričito propisana u rubrikama: cjelokupno euharistijsko slavlje uronjeno je u šutnju koja prethodi njegovu početku i označuje svaki trenutak njezina obrednoga odvijanja. Prisutna je, naime: u pokajničkome činu, nakon poziva na molitvu, zatim u službi riječi (prije čitanjâ, između čitanjâ i nakon homilije), u euharistijskoj molitvi i nakon pričesti.[16] Ta šutnja nije utočište u koje se povlačimo u intimističku osamu, gotovo trpeći obrednost kao da je ona neka smetnja. Takva bi šutnja bila u opreci sa samom bîti slavlja. Liturgijska šutnja je puno više: ona je simbol prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga koji oživljava cjelokupan slaviteljski čin, zbog čega često tvori vrhunac nekoga obrednog dijela. Upravo zbog toga što je simbol Duha, šutnja ima snagu izraziti njegovo mnogovrsno djelovanje. Dakle, ponovno prolazeći kroz prije spomenute trenutke, šutnja potiče kajanje i želju za obraćenjem; pobuđuje slušanje Riječi i molitvu; oraspoložuje za klanjanje tijelu i krvi Kristovoj; svakomu, u prisnosti zajedništva, predlaže ono što Duh želi ostvariti u našemu životu da bi nas suobličio razlomljenomu Kruhu. Radi toga smo pozvani činiti s najvećom brižnošću simboličku gestu šutnje: u njoj nas Duh oblikuje.

53. Svaka gesta i svaka riječ sadrži točno određeno djelovanje koje je uvijek novo, jer susreće uvijek nov trenutak našega života. Objašnjavam to jednostavnim primjerom. Klečimo da bismo molili oproštenje, da bismo obuzdali svoju oholost, da bismo svoje suze predali Bogu, da bismo molili kakav njegov zahvat, da bismo mu zahvalili na primljenomu daru. To je uvijek ista gesta koja u biti govori da smo maleni pred Bogom. Ipak, u različitim trenutcima našega života ona oblikuje našu duboku nutrinu da bi se zatim očitovala izvana u našemu odnosu s Bogom te s našom braćom i sestrama. I klečanje treba biti umjetnički čin, to jest učinjeno s punom sviješću o njegovome simboličkom značenju i potrebom da tom gestom izrazimo svoj način boravljenja u Gospodinovoj prisutnosti. Ako je sve ovo istinito za tu jednostavnu gestu, koliko će to više vrijediti za slavljenje Riječi? Koje smo umijeće pozvani naučiti u naviještanju Riječi, u njezinu slušanju, u tome da je učinimo nadahnućem za svoju molitvu, u tome da joj damo da postane život? Sve to zaslužuje najveću brigu, ne formalnu, vanjsku, nego živu, unutarnju, jer svaka gesta i riječ slavlja izražena »umjetnošću« oblikuje kršćansku osobnost pojedinca i zajednice.

54. Ako je istina da se ars celebrandi tiče cijele vjerničke zajednice koja slavi, isto je tako istina da zaređeni službenici moraju tomu posvetiti posebnu brigu. U svojim pohodima kršćanskim zajednicama često sam mogao zamijetiti da je način na koji slave liturgiju uvjetovan – u dobrome, ali, nažalost, i u lošemu smislu – načinom na koji njihov župnik predsjeda vjerničkom zajednicom. Moglo bi se reći da postoje različiti modeli predsjedanja. Evo mogućega popisa stavova koji, iako međusobno oprečni, karakteriziraju način predsjedanja koji je zasigurno neprikladan: krajnja krutost ili pretjerana kreativnost; produhovljujući misticizam ili praktičan funkcionalizam; brzopleta užurbanost ili naglašena sporost; nemarna nepažnja ili pretjerana istančanost; prekomjerna dopadljivost ili hijeratska neosjetljivost. Premda je raspon toga niza širok, držim da neprikladnost tih modela ima zajednički korijen, a to je pretjerani personalizam u načinu slavljenja, koji katkad izražava slabo prikrivenu bolesnu težnju za osobnim isticanjem. Često je to još očitije kada se naša slavlja prenose putem interneta, što nije uvijek prikladno i o čemu je potrebno dobro razmisliti. Da se razumijemo, to nisu najrašireniji stavovi, ali zajednice vjernika nerijetko su izložene tim »zlostavljanjima«.

55. Moglo bi se puno toga reći o važnosti i osjetljivosti predsjedanja te kakvu brigu ono zahtijeva. U više sam navrata govorio o zahtjevnoj zadaći držanja homilije.[17] Sada se zadržavam na nekim širim razmišljanjima, trajno u želji da s vama razmatram o tome kako nas liturgija oblikuje. Mislim na redovit ritam nedjeljnih misa u našim župama; obraćam se, dakle, prezbiterima, ali implicitno svim zaređenim službenicima.

56. Prezbiter živi svoje tipično udioništvo u slavlju snagom dara primljenoga u sakramentu svetoga reda, a ta se tipičnost izražava upravo u predsjedanju. Kao i sve službe koje je pozvan obnašati, to nije poglavito zadaća koju mu je dodijelila zajednica, nego je to ponajprije posljedica izlijevanja Duha Svetoga koje je primio na ređenju i koje ga osposobljava za tu zadaću. Prezbiter se također oblikuje predsjedanjem vjerničkoj zajednici koja slavi.

57. Da bi se tu službu moglo obnašati dobro – upravo umjetnički – od temeljne je važnosti da prezbiter nadasve ima živu svijest da je on, po milosrđu, posebna prisutnost Uskrsloga. Zaređeni službenik je i sâm jedan od načina Gospodinove prisutnosti koji kršćansku zajednicu čini jedinstvenom, različitom od svih drugih (usp. Sacrosanctum concilium, br. 7). Ta činjenica, u širemu smislu, daje sakramentalnu težinu svim gestama i riječima onoga koji predsjeda. Zajednica vjernika ima pravo osjetiti u tim gestama i riječima želju da Gospodin i danas, kao nekoć na Posljednjoj večeri, nastavi s nama blagovati pashu. Uskrsli je, dakle, glavni nositelj. To nipošto nisu naše nezrelosti koje, preuzimajući neku ulogu i stav, nastoje pokazati svoju važnost koju ne mogu imati. I sâm prezbiter natkriljen je tom željom za zajedništvom koju Gospodin gaji prema svakomu; kao da je postavljen između Isusova srca koje gori ljubavlju i srca svakoga vjernika, predmeta njegove ljubavi. Predsjedati euharistijom znači biti uronjen u peć Božje ljubavi. Kad nam je dano shvatiti ili samo naslutiti tu stvarnost, sigurno nam više ne treba kakav direktorij da bi nam nametnuo primjereno ponašanje. Ako nam ipak tako nešto treba, to je zbog tvrdoće našega srca. Najviša, a time i najzahtjevnija norma jest sama stvarnost euharistijskoga slavlja, koja odabire riječi, geste i osjećaje omogućujući nam razumjeti jesu li ili nisu one prikladne za zadaću koju moraju ostvariti. Očito je da se ni to ne može improvizirati. To je umjetnost koja zahtijeva od prezbitera da primjenjuje, to jest da se marljivo brine o ognju ljubavi koji je Gospodin došao donijeti na zemlju (usp. Lk 12,49).

58. Kada prva zajednica lomi kruh poslušna Gospodinovoj zapovijedi, čini to pod pogledom Marije koja prati prve korake Crkve: »Bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom« (Dj 1,14). Djevica Majka »bdije nad« gestama svoga Sina koje je povjerio apostolima. Kao što je, nakon što je primila riječi anđela Gabrijela, u svome krilu čuvala utjelovljenu Riječ, tako Djevica u krilu Crkve čuva one geste koji čine tijelo njezina Sina. Prezbiter koji, snagom dara primljenoga po sakramentu svetoga reda, ponavlja te geste, čuvan je u Djevičinu krilu. Treba li nam onda norma da nam govori kako nam se valja ponašati?

59. Postavši sredstvima za rasplamsavanje ognja njegove ljubavi na zemlji, čuvani u krilu Marije, Djevice koja je postala Crkvom (kako je pjevao sveti Franjo), prezbiteri dopuštaju da u njima djeluje Duh koji želi dovršiti djelo koje je započeo na njihovu ređenju. Djelovanje Duha pruža im mogućnost da predsjedaju euharistijskom zajednicom vjernika s Petrovim strahom, svjesni svoje grješnosti (usp. Lk 5,1-11), sa snažnom poniznošću sluge patnika (usp. Iz 42 sl.), sa željom da »se daju za hranu« narodu koji im je povjeren u svakodnevnome obnašanju službe.

60. Sâmo slavlje formira svećenika za tu vrsnost predsjedanja, a to nije, ponavljamo, prianjanje umom, premda je sva naša umnost, kao i sva naša osjećajnost, u to uključena. Prezbiter je, dakle, oblikovan za predsjedanje riječju i gestama koje liturgija stavlja u njegova usta i u njegove ruke.

On ne sjedi na nekomu prijestolju,[18] jer Gospodin vlada poniznošću onoga tko služi.

On ne oduzima središnjost oltaru, znaku Krista iz čijega su probodenoga boka navrli krv i voda, izvor sakramenata Crkve i žarište naše hvale i zajedničke zahvale.[19]

Dok pristupa oltaru da prinese darove, prezbitera uče poniznosti i raskajanosti sljedeće riječi: »Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi.«[20]

Ne može se oslanjati na samoga sebe u službi koja mu je povjerena, jer ga liturgija poziva da moli za svoje očišćenje, i to u znaku vode: »Gospodine, operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojega očisti.«[21]

Riječi koje mu liturgija stavlja u usta imaju različite sadržaje koji traže posebne tonalitete. Zbog važnosti tih riječi od prezbitera se zahtijeva prava ars dicendi, umjetnost govorenja. One daju oblik njegovim unutarnjim osjećajima, čas u prošnji Ocu u ime zajednice vjernika, čas u pobudnim riječima upućenima zajednici, a čas u klicanju jednim glasom s cijelom zajednicom vjernika.

Euharistijskom molitvom – u kojoj sudjeluju i svi kršteni, slušajući s poštovanjem i u tišini te sudjelujući poklicima [22] – onaj koji predsjeda ima snagu, uime svega svetoga naroda, podsjetiti Oca na prinos njegova Sina na Posljednjoj večeri, kako bi taj neizmjeran dar mogao iznova biti uprisutnjen na oltaru. On u tome prinosu ima udioništvo prinošenjem samoga sebe. Prezbiter ne može govoriti Ocu o Posljednjoj večeri, a da sâm nije njezin dionik. Ne može reći: »Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati«, a da ne živi istu želju da prinese vlastito tijelo, vlastiti život za povjereni mu narod. To se događa u obnašanju njegove službe.

Iz svega toga, i iz puno drugoga, prezbiter se neprestano oblikuje u slaviteljskome činu.

* * *

61. Želio sam jednostavno ponuditi nekoliko promišljanja koja nipošto ne iscrpljuju neizmjerno blago slavljenja svetih otajstava. Tražim od svih biskupa, prezbitera i đakona, odgojitelja u bogoslovijama i sjemeništima, nastavnika na teološkim fakultetima i na teološkim školama, od svih kateheta i katehistica, da pomognu svetomu Božjemu narodu napajati se na onome što je uvijek bilo prvim izvorom kršćanske duhovnosti. Pozvani smo neprestano ponovno otkrivati bogatstvo općih načela izloženih u prvim brojevima konstitucije Sacrosanctum concilium, razumijevajući duboku povezanost između te prve koncilske konstitucije i svih ostalih. To je razlog zbog kojega se ne možemo vratiti onomu obrednom obliku za koji su koncilski oci, cum Petro e sub Petro (s Petrom i pod Petrom), smatrali da ga treba reformirati, odobrivši – pod vodstvom Duha Svetoga i u skladu sa svojom pastirskom savješću  – načela iz kojih je rođena obnova. Sveti pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., odobrivši obnovljene liturgijske knjige ex decreto Sacrosancti Œcumenici Concilii Vaticani II, zajamčili su vjernost te reforme Koncilu. Zato sam napisao Traditionis custodes, da bi Crkva, u različitosti jezikâ, mogla uzdizati jednu jedinu i istovjetnu molitvu koja je kadra izraziti njezino jedinstvo.[23] Želim da to jedinstvo, kao što sam već napisao, bude ponovno uspostavljeno u cijeloj Crkvi rimskoga obreda.

62. Želio bih da nam ovo pismo pomogne u ponovnome oživljavanju divljenja ljepoti istine kršćanskoga slavljenja; da nas podsjeti na nužnost istinske liturgijske formacije i pomogne nam prepoznati važnost umjetnosti slavljenja koja će biti u službi istine vazmenoga otajstva i sudioništva svih krštenih, svakoga pojedinog sa specifičnošću svoga poziva.

Sve to bogatstvo nije daleko od nas: ono je u našim crkvama, u našim kršćanskim blagdanima, u središnjemu mjestu dana Gospodnjega, u snazi sakramenata koje slavimo. Kršćanski život je neprestan hod rasta: pozvani smo dati se oblikovati s radošću i u zajedništvu.

63. Zbog toga vam želim dati još jedan smjerokaz radi nastavljanja našega puta. Pozivam vas da ponovno otkrijete smisao liturgijske godine i dana Gospodnjega: i to nam je također Koncil predao (usp. Sacrosanctum concilium, br. 102-111).

64. U svjetlu svega na što smo prethodno podsjetili, shvaćamo da je liturgijska godina za nas mogućnost da rastemo u poznavanju Kristova otajstva, uranjajući svoj život u otajstvo njegova Vazma, iščekujući njegov ponovni dolazak. To je istinska stalna formacija. Naš život nije slučajan i kaotičan slijed događaja, nego hod koji nas od Vazma do Vazma suobličuje njemu dok iščekujemo blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.[24]

65. U protjecanju vremena koje je Kristovim Vazmom učinjeno novim, Crkva svakih osam dana nedjeljom slavi događaj spasenja. Nedjelja je, prije nego zapovijed, Božji dar svome narodu i zato ga Crkva čuva jednom zapovijeđu. Nedjeljno slavlje kršćanskoj zajednici daje mogućnost da bude oblikovana euharistijom. Iz nedjelje u nedjelju riječ Uskrsloga rasvjetljava naše življenje i želi u nama ostvariti ono radi čega je poslana (usp. Iz 55,10-11). Iz nedjelje u nedjelju, zajedništvo u tijelu i krvi Kristovoj želi i od naših života učiniti žrtvu ugodnu Ocu, u bratskome zajedništvu koje postaje uzajamnim dijeljenjem, prihvaćanjem i služenjem. Iz nedjelje u nedjelju snaga razlomljenoga kruha krijepi nas u naviještanju evanđelja u kojemu se očituje vjerodostojnost našega slavlja.

Ostavimo se rasprava, da bismo zajedno slušali što Duh govori Crkvi. Čuvajmo svoje zajedništvo, nastavimo se diviti ljepoti liturgije. Darovano nam je vazmeno otajstvo; stoga dopustimo da nas čuva želja koju Gospodin i dalje gaji: da s nama blaguje Vazam; pod pogledom Marije, Majke Crkve.

Dano u Rimu, pri Svetome Ivanu Lateranskom, 29. lipnja, na svetkovinu svetih Petra i Pavla, apostolâ, godine 2022., desete mojega pontifikata.

FRANJO

_________________________________________________

Cijelo čovječanstvo neka se boji, sav svijet neka strepi, a nebo neka kliče,

kad je na oltaru u svećenikovim rukama

prisutan Krist, Sin Boga živoga!

O, divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva!

O, uzvišene li poniznosti! O ponizna li veličanstva,

da se Gospodin svega svijeta, Bog i Sin Božji,

tako ponizi te se – radi našega spasenja –

skriva pod malenom prilikom kruha.

Gledajte, braćo, poniznost Božju

i pred njim srca svoja izlijevajte;

i vi se ponizite da vas on uzvisi.

Ništa, dakle, od sebe ne zadržite za se,

da vas sve i posvema primi onaj tko se vama sav predaje.

Sveti Franjo Asiški

Pismo cijelomu Redu II, 26-29

___________________________________________________

[1] Usp. Leo Magnus, Sermo LXXIV: De ascensione Domini II,1: »quod […] Redemptoris nostri conspicuum fuit, in sacramenta transivit.«

[2] Præfatio paschalis III, Missale Romanum (2008.), str. 367: »Qui immolátus iam non móritur, sed semper vivit occísus.«

[3] Usp. Missale Romanum (2008.), str. 532.

[4] Usp. Augustinus, Enarrationes in psalmos. Ps 138,2; Oratio post septimam lectionem, Vigilia paschalis, Missale Romanum (2008.), str. 359; Super oblata, Pro Ecclesia (B), Missale Romanum (2008.), str. 1076.

[5] Usp. Augustinus, In Ioannis Evangelium tractatus XXVI,13.

[6] Usp. Litteræ encyclicæ Mediator Dei(20 Novembris 1947.) u: AAS 39 (1947) 532.

[7] AAS 56 (1964) 34.

[8] R. Guardini, Liturgische Bildung (1923.) u: Liturgie und liturgische Bildung (Mainz 1992.), str. 43; tal. pr. Formazione Liturgica (Brescia 2022.), str. 69.

[9] R. Guardini, Der Kultakt und die gegenwärtige Aufgabe der Liturgischen Bildung (1964.) u: Liturgie und liturgische Bildung (Mainz 1992.), str. 14; tal. pr. L’atto di culto e il compito attuale della formazione liturgica. Una lettera (1964.) u: Formazione liturgica (Brescia 2022.), str. 33.

[10] De Ordinatione Episcopi, Presbyterorum et Diaconorum (1990.), str. 95: »Agnosce quod ages, imitare quod tractabis, et vitam tuam mysterio dominicæ crucis conforma.«

[11] Leo Magnus, Sermo XII: De Passione III,7.

[12] Irenæus Lugdunensis, Adversus hæreses IV, 20, 7.

[13] R. Guardini, Liturgische Bildung (1923.) u: Liturgie und liturgische Bildung (Mainz 1992.), str. 36; tal. pr. Formazione Liturgica (Brescia 2022.), str. 60.

[14] Cantico delle creature, Fonti Francescane, br. 263.

[15] R. Guardini, Liturgische Bildung (1923.) u: Liturgie und liturgische Bildung (Mainz 1992.), str. 99; tal. pr. Formazione Liturgica (Brescia 2022.), str. 139.

[16] Usp. Institutio Generalis Missalis Romani, br. 45; 51; 54-56; 66; 71; 78; 84; 88; 271.

[17] Vidi: Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 135-144.

[18] Usp. Institutio Generalis Missalis Romani, br. 310.

[19] Prex dedicationis u: Ordo dedicationis ecclesiæ et altaris (1977.), str. 102.

[20] Missale Romanum (2008.), str. 515: »In spiritu humilitatis et in animo contrito suscipiamur a te, Domine; et sic fiat sacrificium nostrum in conspectu tuo hodie, ut placeat tibi, Domine Deus.«

[21] Missale Romanum (2008.), str. 515: »Lava me, Domine, ab iniquitate mea, et a peccato meo munda me.«

[22] Usp. Institutio Generalis Missalis Romani, br. 78-79.

[23] Usp. Paulus VI, Constitutio apostolica Missale Romanum (3 Aprilis 1969.) u: AAS 61 (1969) 222.

[24] Missale Romanum (2008), str. 598: »…exspectantes beatam spem et adventum Salvatoris nostri Iesu Christi.«